Srpski paradoks – proleće u decembru; zujanje komaraca i cvetanje krokusa pred Novu godinu; katastrofalni zemljotresi, a minimalne žrtve; oni koji bi trebalo da se lustriraju odlučuju o lustraciji; ekstremni nacionalisti se ljube sa komunistima; najsiromašnija zemlja prodaje najskuplju hranu; oni koji najviše zaradjuju imaju najniži moral; ministri zdravlja leče se u inostranstvu;
država koja bi trebalo da štiti gradjane prodaje njihovu imovinu; direktori daju „lične“ donacije od narodnih para iz državnih firmi; u skupštini se pljuju, a u restoranu grle; poslanicima se plaća učenje stranih jezika, a ni maternji nisu savladali; sve više priča o svesti, a sve manje blama; sveštenici koji umesto uzdržanosti demonstriraju čupanje za kosu i makljažu, usta prepuna ekologije, a reke sve zatrovanije; ćelavi ljudi reklamiraju preparate za rast kose; gojazne žene sve deblje od zarade na tabletama za mršavljenje; brza hrana, a spora probava; bolesti sve opasnije, a apoteke prepune; što manji IQ, to veći auto; što manje odeće, to veći bakšiš; što veće kuće, to manje dece...
I gde smo mi u odnosu na 300 godinu pre nove ere kada je Epikur promišljao sledeći paradoks: „Ako bog hoće da spreči zlo, ali ne može, onda on nije svemoćan. Ako može, ali neće, onda je on zao. Ako bog može i hoće da ga spreči, zašto zlo i dalje postoji? Ako on ne može i neće da spreči zlo, zašto ga nazivamo bogom?
Sa istom dilemom i uvučeni u paradoksalni lavirint ulazimo u 2011. Čemu da se nadamo i šta da poželimo?
Da ipak stavimo tačku na ovu godinu, pozvaću u pomoć Paskala i Selimovića. Ovog prvog zbog njegove opklade koja zvuči kao da ju je smislio upravo ovde na Balkanu, a parafrazirana zvuči ovako: Ako veruješ u Boga, a on postoji, mogućnosti da profitiraš su ogromne, a ako ne postoji, ništa ne gubiš. Završiću i time dati ovoj zemlji šansu i u sledećoj godini, Mešinom idejom: Bolje da živimo sa lažnom nadom, nego sa sigurnim beznadjem.
Živeli!